klačina

Vapno, u luškom jeziku klak, je neprikosnoveno najvažniji građevinski proizvod u Dalmaciji, uz drvenu građu i obrađeni kamen. Klak je jedini vezivni i završni materijal u građevinarstvu nezamjenjiv prilikom obnove tradicionalnih zgrada u Dalmaciji. Budući da se radi o prirodnom materijalu, klak je povoljan za primjenu u stanogradnji, kao i u svim drugim zgradama za boravak ljudi i životinja, pa se osnovano može tvrditi kako je, u odnosu na tvornički izrađen klak, u korak s trendom održive i ekološke gradnje.

Na otoku Korčuli se proizvodio u klačinama. Procedura njegove proizvodnje koja je uključivala velik broj sudionika sa specifičnim karakternim odlikama bila je svojevrsni društveni događaj i običaj. Procedura i protagonisti proizvodnje klaka su čak i opjevani u narodnim pjesmama, kao što je Ivan Klakar.

Cilj je bio dobiti kvalitetno vapno sa što manje otpada.

Znanje o tradicionalnoj proizvodnji klaka se počelo gubiti s prvim tvornicama s visokim pećima. Nekoć unosan obrt se polako gasio i zaboravljao, kao da se radi o nečem običnom i nebitnom.

Dodatno, može se reći kako klak spada i u robu široke potrošnje jer se koristi(o) u poljoprivredi, za higijenske potrebe, dezinfekciju…

Sreten Žuvela Lese u svome tekstu Klačine o suvremenoj sudbini klaka kaže slijedeće:

„Klak se danaska može kupit u butigu građevinskega matrijala, cine i u svako doba. Ali, ne odavna, do prin jednu pedesetak godišć, našima pokojnima starima ni bilo ovako lako klak dobavit, neka se u to doba klak jadno puno doperava.

Osim što je klak služi za građenje mirih uživo, un se je doperava i za druge potribe. Tako u težaštvu služi je za polivanje lozja proti maće. To bi se bilo u vintrijolaču rastopila prvo vintrijola, a paka u to uli rastopjeni klak i to u određenoj doži. Sotum rastopinum se napunila pumpa i polivalo lozje.

Živi klak se zvalo klak koji se ni rastopi u vodi. Njega se doperavalo za raskuživanje, recimo prostorijah, paka smete, zaraženu zemju, krepane beštije, vodu u gustrini i drugo proti zaraze. Ali neva zaboravit da se je s klakum bililo mire od kuće da bude boje za vidit, a služi je digo je bilo potriba da štogod bude bilo.

Kako se undar dohodilo do klaka? Lipo, valo je izgorit klačinu.“

Kako bi se sačuvalo neobično dragocjeno znanje tradicionalne proizvodnje klaka, a po uzoru na primjer iz Hvara gdje je otkupljena vapnenica i ostavljena kao uzor, Centar za kulturu Vela Luka je naručio ovaj elaborat po kojem bi se trebala rekonstruirati postojeća lokacija izgorene klačine na Kozjači u Veloj Luci.  (Žuvela Lese 2011: 129)